Zdravija ishrana

Savremena dijetetika ILI početak haosa



Najveću pometnju izazvao je naučni (analitički) pristup ishrani: hemijskom analizom hrana je fragmentisana na sastojke (nutrijente) u vidu belančevina, masti, ugljenih hidrata, vitamina, minerala.. Jer, kamen temeljac medicine (i nutricionizma) ali istovremeno i njen najveći kamen spoticanja – merljivost (kvantifikacija), kao pretpostavka istinitosti, sveo je ishranu na beskonačno brojanje i odmeravanje: koliko grama kog vitamina ima u nekoj namirnici,
koliko kalorija je ona "teška", koliko je u njoj proteina a koliko masti i td. (Materijalističko shvatanje egzistencije ovde se potpuno odražava – uzimaju se u obzir samo one pojave i segmenti stvarnosti (ovde: hrane) koji su merljivi. Energetska priroda svih pojava u prirodi (ovde: namirnica) koja se ne može detektovati postojećim, trenutno dostignutim stepenom tehnološkog razvoja i njegovim intrumentarijumom i koja se ne može ni meriti ni brojati – samim tim izlazi iz okvira posmatranja i potpuno se previđa ("ne postoji").

Parcijalno posmatranje ishrane (kroz analizu i merenje njenih fragmenata) na način kako to čini današnja nauka sveli su ishranu na jednačinu kod koje su na jednoj strani (analitički) izračunate tzv. potrebe čoveka (muškarca, žene, deteta, aktivne osobe ili one koja to nije..) a na drugoj strani jednačine su namirnice – njihov (izmeren i izračunat) broj: kalorija, minerala, vitamina C ili B ili E ili.. Dobijene vrednosti i na jednoj i na drugoj strani treba da su izjednačene da bi se doseglo željeno stanje zdravlja. Ovo veoma podseća na laboratorijski eksperiment gde je cela stvar u tome da se u retortu ubaci odgovarajuća, precizno odmerena količina nekog sastojak, jedinjenja ili agensa – da bi se dobio unapred zacrtan (izračunat) rezultat.


Harmonija prirodnog

Poznavanje svojstava hrane u nutricionizmu počinje i završava – kalorijama.

Zato se nauka opsesivno bavi brojanjem (kalorija). Na žalost, danas je to postalo vrsta "sporta" za sve uzraste i oba pola: borba protiv gojaznosti kao posledicom konzumiranja koncentrisane (uglavnom gotove, industrijske) hrane.

Zaboravlja se da priroda (i naše telo, kao njen deo) ima sposobnosti samoregulacije koji, dok god smo u okrilju prirodnog, uključujući i prirodnu ishranu, sprečiće bolest i neravnotežu.




Naprotiv, neprirodna ishrana u vidu rafinisane biljne hrane ili višestruko prerađene i konzervacijom opterećene hrane životinjskog porekla – lišena je onog dela namirnice koji je prirodan regulator mnogobrojnih mehanizhama: od regulacije apetita preko varenja i resorpcije do korišćenja (i skladištenja) a naročito izlučivanja ostataka hrane. Ovi prirodni regulatori metaboličkih procesa imaju i zaštitnu ulogu i zato upotreba rafinisanih namirnica (belog brašna, rafinisanih ulja, belog šećera..) nosi posebne rizike obzirom da su prirodni regulatori svih važnijih procesa u organizmu – potpuno ili delimično – uklonjeni u procesu rafinisanja.